Слепи просјак
Published on 10/11,2008
Седео је немо на земљи поред пута
наслоњен на зид што се над њим диже,
слеп од рођења, а поглед му лута
као да читав свет хоће да обиђе.
Сасушено лице, али ипак сија
испружио руку-милостињу чека.
Ужива у мраку који нема краја
и видети сунца неће ни до века.
Пратио је својим невидљивим оком
безброј лица и погледа бледи
удели по неко просјаку сиротом,
а он би и даље мирно остао да седи.
Тужно, али лепо песнички скројено. Треба очима гледати и у тужним стварима видети лепоту која се рађа.
Nekada i slepi ljudi vide vise od nas koji vidimo.
Nažalost, život nekad milosti nema.Pozdrav
Pesma je jaka.
Pokušaću s druge strane poznatom pričicom:
Jednog dana jedan slepi čovek sedeo je na stepenicima neke zgrade, sa šeširom blizu svojih stopala i kartonom na kome je pisalo: "Slep sam, molim vas pružite mi pomoć."
Jedan slučajni prolaznik, igrom prilika stručnjak za reklamu, zaustavio se zapazivši da je u šeširu bilo ostavljeno samo nekoliko metalnih novčića.
Sagnuo se da bi mu pružio novac, zatim, i bez pitanja za dozvolu, uzeo karton i okrenuo ga, ispisavši novi natpis. U toku popodneva slučajni prolaznik se vratio do slepog čoveka zapažajući da je njegov šešir sada bio pun novčića i novčanica. Slepi prosjak, prepoznavši ga po koraku, uputio mu je pitanje da nije bio on taj koji je nešto napisao na kartonu i šta je to mogao napisati. Prolaznik odgovori:
"Nisam napisao neistinu - samo napisah tvoju poruku na drugačiji način", nasmeši se i izgubi u gužvi.
I tako slepi covek nije saznao da je natpis jednostavno glasio:
"Danas je proleće ... a ja ga ne mogu videti".
hvala ti za pricu. Nemam reci.
Život je taj koji nas često ostavlja bez reči...